Upravo se nalazim u vozu na relaciji Pariz - Marsej. I pored pitanja kojih ne smem da saopstim ni Vladimiru V. (mom saputniku) cime bi ga bojim se samo pokolebao, pitanja sa kojima se po prvi put susrecem i koja mi ove predele (zicanom ogradom celom duzinom pruge, zamagljene) jos vise magle, imam dovoljno vremena (ne vise od 3 sata-ovo je jedna od najbrzih trasa na svetu ( 300km/h)), da vas uvedem u citavu pricu koja traje vec nekoliko dana. Nadam se da cu na ovaj nacin uspeti da, pre svega, iznova sagledam citavu situaciju u koju sam sasvim nepozvan i nepripremljen upao. Sve je pocelo sa mojom slucajnom posetom jednog bloga i jedne sasvim obicne teme na istom... Dakle, prenecu vam integralni text postavljene teme : Prijatelji moji! Oprastam se od vas! Ukidam Internet konekciju, a već sam nasao kupca za svu računarsku opremu koju imam. Resio sam da ovako vise ne ide u mom životu i da je ova groznica postala hronična bolest. Da, napustiću i posao za koji mesec i odlazim... Ne želim da me smatrate za izdajnika i da me sažaljevate... Uzgajaću krompir i malo kukuruza... par koza i kokoske za jaja... ...na koju je usledio moj prvi komentar : Pre nekoliko godina u pecinu pokraj malog mestasceta negde u juznoj Francuskoj, jednog prolecnog dana, doselio se covek srednjih godina i tu jednostavno poceo da zivi. Sve ovo citao sam,(opet) pre nekoliko godina u nasoj stampi i ta mi je prica svaki put kada bi je se setio ili procitao (i dalje cuvam iscepljen clanak) dobijala neki sasvim drugi oblik i smisao. Uglavnom prica ide ovako. Bio je dobro obucen,odavao je manire gospodina koji je video sveta, sve je bilo nelogicno.Drugog dana je sisao u selo, popio pice u lokalnoj kafani ne progovorivsi ni reci, ne pokusavsi da stupi u kontakt sa mestanima, ni ne pogledavsi ih cak. Ista situacija se ponavljala iz dana u dan. Kakve su price o njemu kolale po selu nije predmet novinskog (istina poveceg) clanka, ali se moze predpostaviti.Policajci koji su ga posetili,izveli su ga na kratko iz kafane, niko ne zna o cemu su razgovarali, ali ga posle toga nikada vise nisu uznemirili. Pecini niko nije pokusao da pridje, cak ni deca iz radoznalosti, ali su se posle sedmog dana, u sumrak, sve zivotinje iz sela nasle ispred nje.Kokoske, koze, bas kao u tvom postu i zbog toga ti ovo i pisem. Zivotinje su svakodnevno odlazile po hranu i svako vece se vracale pecini, i seljani ih nicim nisu mogli spreciti. On nikada (ili to niko nije video) nije ni izasao medju zivotinje, ali je redovno svakog dana silazio u kafanu i pio svoje pivo bez reci. Cetrdesetog dana je jednostavno nestao, isto onako kao sto je i dosao.I tu se prica zavrsava. Novinar zavrsava clanak sa recima jednog od mestana koji nije zeleo da se predstavi: - Bio je cudak, hipnotisao je svu nasu stoku, koja je jos dugo isla pred onu pecinu.Tog dana kada je otisao, sve zene u selu su dobile menstruaciju (stidljivo je dodao, napominje novinar)...ali mislim (dodao je jos stidljivije), da ce mi nedostajati. Eto dragi Perendicu, koze i kokoske su uvek tu, a pravi ljudi su uvek nestalni,promenljivi,gresni.Od svega se moze pobeci (u pozit. smislu), cak i od sebe. Sve drugo nema konacnog ishoda,razjasnjenja, bas kao i ova prica... ...a onda, usledili su moji, ne bih to vise nikako mogao nazvati komentarima.... vec sasvim nesvakidasnje stvari (opisane u komentarima) koje cu postaviti u sledecem clanku, i tako se vratiti na sadasnji trenutak citave price...